nedjelja, 11. ožujka 2012.

Tuga ti i ja.

Sve dok živim i dok imam glas,ja plakaću za nas.

Tama.Magla.Crnilo. Svuda oko mene. Pitam se, zašto. Možda ne znam za bolje. Možda ne želim da znam za bolje. Ili čak možda sve umišljam, pretvaram se da je tako..Ali, nažalost ne umišljam. Shvatila sam to, onu noć, onu kobnu noć kada oka nisam sklopila do 5 ujutru. Ležala sam na krevetu, jecala svaki jecaj je bio sve bolniji i bolniji,glasniji i glasniji. Nakon 2 sata ležanja i jecanja, pokušala sam se smiriti.I polako,jecaji su utihnuli. Mislila sam da ce ako odes biti manje boli,ali uzalud,sto si dalje tebe srce vise voli. I to sam,eto shvatila.Ma dovraga,shvatila sam ja puno toga te noći. I šta sam htjela, i šta nisam. Ali, ne. Nije mi žao,pa kvragu, našla bi se nekada neka budala i sve mi to rekla,a ja bih opet plakala,jecala i tješila se da nije tako. E, pa jeste,tako je. I tu je kraj te divne bajke. Te bajke, u kojoj sam ja jecala noćima, danima jela kao ptičica. Nesvijestila se nekoliko puta dnevno. Sve zbog tebe. U nadi da ćeš shvatiti ko te zaista voli,a ko ne. Ko bi umro zbog tebe. Ko, ko bi ti pomogao da budeš bolji čovjek, ako je to moguće,jer si za mene, najdivnije biće na planeti što postoji. Najbolje,najdivnije,najdraže. Jedino biće na planeti,koje me uistinu zanima.Ima njih, tu još nekoliko, onih, koji bi mogli biti pravi, ali nisu. Znaš zašto?
- Jer nisu TI. Eto zašto. Jednostavno i prosto. Nekada mi dođe onaj momenat, kad bih sve uradila da si još uvijek tu kraj mene, da mi kažeš da će sve biti dobro,iako i ti znaš da neće, ali kažeš to,eto tek onako. Jer znaš da ti vjerujem, jer znaš da uvijek jesam i da ću. Isto tako znaj, kakvo god ti đubre bio prema meni, ja, uvijek ću te voljeti,barem malo. Onoliko, meni dovoljno, da preživim bez tebe. Bez obzira šta ja osjećala za nas, uvijek ću željeti da budeš sretan i da si dobro.

Volim te.